Zetski dom

Poruka Šahida Nadima, dramskog pisca iz Pakistana povodom Svjetskog dana pozorišta 2020.

Pozorište kao svetilište

Na kraju jednog izvođenja predstave pozorišta Ajoka Riječ (“ajoka” na pandžabi jeziku znači “savremeno”, a repertoar ovog teatra uključuje drame o vjerskoj toleranciji, miru, rodnom nasilju i ljudskim pravima) o sufijskom pjesniku Bule Šahu, jedan je starac, u pratnji dječaka, prišao glumcu koji je igrao ulogu velikog sufija, i rekao: „Moj unuk je bolestan, možete li mu, molim vas, dati svoj blagoslov.“ Glumac je bio zatečen pa je odgovorio: „Ja nijesam Bule Šah, ja sam samo glumac koji igra tu ulogu.“ Starac mu je odgovorio: „Sine, ti nijesi glumac, ti si reinkarnacija Bule Šaha, njegov avatar.“ Odjednom nam je pao na pamet novi koncept teatra, u kome glumci postaju reinkarnacija lika kojeg igraju.

Bule Šah je bio uticajni sufijski pjesnik, koji je jednostavnim jezikom pisao o kompleksnim filozofskim temama. Bio je oštar kritičar vjerske ortodoksije, pa su ga optužili za jeres i zabranili da bude sahranjen na gradskom groblju. Ipak, popularan je uprkos vjerskim podjelama.

Istraživanje priča poput one o Bule Šahu – a postoje mnoge takve u svim kulturama – može postati most između nas, pozorišnih stvaralaca i publike. Dok glumimo, ponekad postanemo zaneseni sopstvenom teatarskom filozofijom, ulogom vjesnika društvenih promjena i tako zaboravimo publiku. U našem angažovanom pristupu izazovima današnjice, sami sebe lišavamo mogućnosti duboko dirljivog duhovnog iskustva koje pozorište može pružiti. U današnjem svijetu u kome su predrasude, mržnja i nasilje u porastu, a naša planeta tone sve dublje u klimatsku katastrofu, mi moramo povratiti duhovnu snagu. Moramo se boriti protiv apatije, letargije, pesimizma, pohlepe i nemara prema svijetu u kome živimo, prema planeti na kojoj smo. Teatar ima plemenitu ulogu u tome da čovjeku da polet I pokrene ga da se izdigne iznad ambisa. On može uzvisiti pozornicu, prostor igre, u nešto sveto.

U južnoj Aziji umjetnici sa poštovanjem dodiruju pod scene prije nego na nju kroče.To je drevna tradicija iz doba dok su duhovnost i kultura bile sjedinjene. Vrijeme je da ponovo uspostavimo simbiozu između umjetnika i publike, prošlosti i budućnosti. Rad u teatru može da bude sveti čin, a glumci zaista mogu postati avatari uloga koje igraju. Teatar ima potencijal da postane svetilište, a svetilište prostor za izvođenje.

Leave A Reply: