Zetski dom

ada je predstava poput knjige u više tomova čini se da je ostajemo gladni, a koliko god scena da zabilježimo u sjećanju, malo je. Zbog toga i kada se predstava gleda više puta to nikada nije repriza niti rekapitulacija već, novi, životni momenat.

Tako i konstatacija da je predstava dugovječna sa sobom nosi mnogo – od neupitnog kvaliteta do činjenice da je publika doživljava i voli. A takvih komada ne fali ni crnogorskim teatarskim kućama.

Princeza

Jedna od dugovječnijih crnogorskih predstava, kako je Pobjedi saopšteno iz Kraljevskog pozorišta Zetski dom, jeste „Princeza Ksenija od Crne Gore – Izgnanička tugovanka doma Petrovića“, po tekstu i u režiji Radmile Vojvodić. Njenom premijerom, 11. februara 1994. godine, nakon skoro četiri decenije, ponovo je oživio Zetski dom na Cetinju. Glumci: Mira Stupica, Varja Đukić, Aleksandra Guberinić, Gorana Marković, Mihailo Janketić, Đurđija Cvetić, Mladen Nelević, Žaklina Oštir, Igor Filipović, Pavle Ilić, Gojko Baletić, Slobodan Marunović, Milo Miranović i Branimir Popović bili su dio priče kojoj su se ljudi rado vraćali. Predstava je igrana, kako je za Pobjedu kazala rediteljka Vojvodić, od 1994. do 2002. godine u Zetskom domu i, kasnije, u obnovljenom Crnogorskom narodnom pozorištu.

– Gostovala je na gotovom svim crnogorskim scenama – u svim kulturnim centrima Crne Gore. Uvijek pred prepunim gledalištem. Igrana je već 1994. u Beogradu, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i na Sterijinom pozorju u Novom Sadu, u zbilja, nezaboravnom festivalskom ambijentu, pred više od hiljadu ljudi. Ovjenčana nagradama. Kuriozitet je da je legendarna Mira Stupica, upravo za ulogu princeze Ksenije, dobila svoju prvu Sterijinu nagradu – kazala je Vojvodić.

Poseban je, sjeća se ona, bio i momenat u kome je predstava nastala.

– Raspad jugoslovenske države u krvavom građanskom ratu, agresivni nacionalizam, dramatične političke i ekonomske prilike, kulturna izolovanost i tjeskobno osjećanje unutrašnjeg egzila koje je obilježavalo naš svakodnevni život devedesetih godina prošlog vijeka – ali i društveni ambijent koji je zastrašujuće ponavljao istoriju osporavanja crnogorske države i crnogorskog nacionalnog identiteta – to su okolnosti u kojima sam pisala ovu istorijsko-građansku glosu, ovu fikcioniranu dramsku elegiju o nestanku Crne Gore i egzilu dinastije Petrović. I politički i umjetnički i ljudski ispovjedno – ispričala je Vojvodić.

Vanrednost

Pozorište je, prema riječima Vojvodić, progovorilo aktuelno, angažovano, ali i jetko i autoironično i, zato, proizvelo jednu vanrednu identifikaciju publike.

– I proces stvaranja predstave nosio je pečat vanrednosti – njeno porađanje te hladne zime, u dotad zamandaljenom Zetskom domu, uopšte na Cetinju koje je bilo posebna politička utvrda crnogorskom biću, sa izuzetnim timom glumaca i saradnika. Mira je zaigrala u pozorištu poslije dugo vremena. Od srca je to činila. Entuzijazam i posvećenost svih – to je krasilo naš rad, to nas je sve spajalo u umjetničkom činu – kazala je Vojvodić.

Na predstavi su, kako je ispričala, radili uz emocionalnu potporu mnogih javnih i anonimnih ljudi, od kojih mnogi više nijesu živi, a predstava iako se ne igra – jeste.

– Za pozorište kažemo da je bolno prolazna umjetnost – ali, eto, kada se dogodi da donese katarzične doživljaje, živi na neke volšebne načine i traje. Jeste, ,,na Kseniju“ se stizalo na Cetinje kao na hodočašće – i na uvid po nedovoljno poznate istorijske činjenice, ali, iznad svega, po ljekovitu kulturno – identitetsku samospoznaju! Ljudi su je gledali više puta s istim suzama, i to ženskim i muškim suzama. I danas bi, svjedočimo, evo, nažalost. Tema je očito žilava i poslije više od dvije i po decenije. Gotovo da je dnevno aktuelna. To je, svakako, poražavajuće po naše društvo, ali ne i po pozorište. Ono je umjelo da je na vrijeme otvori – ispričala je Vojvodić.

Pored „Princeze Ksenije“, kako je Pobjedi saopšteno iz Zetskog doma, među najigranijim predstavama, koje više nijesu na repertoaru, su i „Enciklopedija izgubljenog vremena“ i „Njegoš vatre“. Veliki broj izvođenja, gostovanja i nagrada, među onima koje su još uvijek na repertoaru pozorišta, imale su i „Dokle pogled seže“, „Razgovori o ljubavi“, „Leptir“, „Kapital“, „Sin“. Ovoj listi predstava po broju igranja pridružile su se i dvije koje se igraju za crnogorske đake u okviru projekta Dan umjetničkog obrazovanja, a to su „Bog masakra“ i „Kapital“.

Kraljica

Uprava Crnogorskog narodnog pozorišta nije željela da odgovori na pitanja Pobjede o najdugovječnijim predstavama u ovoj teatarskoj kući. Međutim, i bez njihove potvrde, jasno je da je to predstava „The Beauty Queen“ (Kraljica), u režiji Ane Vukotić. Kako je Vukotić kazala, sa manjim pauzama igra se od 2004. godine, a i gostovala je više puta na svim scenama u Crnoj Gori, na brojnim festivalima, te osvojila i mnoga priznanja.

Prema riječima Vukotić, ono što ovu predstavu čini tako dugovječnom je i to što je sjajni Makdonin komad odlično profunkcionisao u adaptaciji na crnogorski mentalitet zbog niza sličnosti između irskog i crnogorskog naroda.

– Predstava je dinamična i istinita, veoma duhovita a u biti tragična. Sjajne glumačke uloge, prije svega više puta nagrađivane Ane Vujošević u glavnoj ulozi, zatim upečatljive i nezaboravne Dragice Tomas u prvoj postavci, sada Marte Pićurić, precizni i duhoviti Dejan Ivanić i Zoran Vujović u prvoj postavci, a sada umjesto Zorana sjajni Momo Otašević i opsesija sa kojom dugi niz godina igraju, čine ovu predstavu posebnom i dugovječnom – ispričala je ona.

Njena aktuelnost i dalje je neupitna.

– Predstava secira odnos posesivne majke koja ne želi da ostane sama, te svoju ćerku opstruira da realizuje ljubavnu vezu. Ambijent siromaštva u kojem se mladi ljudi drogiraju, nemaju poslove i žive sa svojim roditeljima ili su primorani da traže poslove po inostranstvu, sličan je onome koji i danas možemo sresti u Crnoj Gori. Takođe, uživanje sa kojim ansambl igra predstavu publika nepogrešivo osjeća i iznova nam se vraća – kazala je Vukotić.

Sjajna saradnja sa glumcima, prema njenim riječima, je svakako obilježila proces rada na predstavi.

– Može se reći da sam tu stekla prve stalne saradnike među glumcima. Bila je to moja diplomska predstava i mnogo sam naučila u tom procesu. Zlatno doba CNP-a, moja prva predstava, nakon koje sam postala stalni član te kuće. Posebna i nezaboravna prva saradnja sa velikom Dragicom Tomas – kazala je Vukotić.

Jadno dijete

Predstava koja je najviše puta izvedena u Gradskom pozorišu, kako nam je saopšteno, dolazi sa dječje scene i u pitanju je „Ah, šta sve mora jadno dijete“, po tekstu i u režiji Miroslave Mime Janković. Odigrana je 200 puta. Premijera predstave izvedena je 8. oktobra 1994. godine, a uloge su tumačili: Zoja Bećović, Dejan Đonović, Sejfo Seferović i Ratka Mugoša. Predstava je, potom, obnovljena 2004. godine, a novo okupljanje donijelo je i preraspodjelu rola, pa trenutnu ekipu čine: Dijana Dragojević, Goran Slavić, Sejfo Seferović i Sanja Popović.

Kao dio glumačke ekipe u posljednjih 27 godina, Seferović smatra da je priča koju prati ono što ovu predstavu čini aktuelnom.

– Sama tema komada je interesantna i uvijek će biti. Ona prati odrastanje jednog djeteta, otkako se rodi do otprilike njegovog šestog-sedmog razreda. Na jedan pitak način, kroz igru i zabavu prikazano je i vaspitanje, dječja svakodnevica, škola, prva ljubav. Sve je to protkano kroz 45 minuta, koliko predstava traje i uvijek ima svoju publiku. Ta predstava je uvijek bila rasprodata, za nju se tražila karta više – kaže Seferović.

Uprkos mijenjanju postave, te i vremenskog razdoblja u kome se predstava igra, publika je još uvijek voli.

– U predstavi nijesu uključena najnovija sredstava komunikacije, mobilni telefoni, prosto, kada je ona nastajala to maltene nije ni postojalo. Publiku i dalje privlače neke stvari koje se tiču djetinjstva, nevezano za vremensko razdoblje u kom odrastaju. Ova predstava je jednako interesantna i roditeljima i djeci – ispričao je Seferović.

Proces nastajanja predstave, sjeća se Seferović, obilježilo je to što je na scenu postavljena veoma brzo, tačnije za sedam dana.

– Radili smo od zore do mraka. I ispala je sjajna. Režiju i tekst napravila je Miroslava Mima Janković. Ona je sada žena u poodmaklim godinama i koliko znam, živi u Španiji. Ona i njen muž, nažalost pokojni, bili su sjajan tandem. On je radio muziku za sve njene predstave. U predstavi nas igra četvoro, a pet je likova. Kada su njih dvoje prvi put postavili predstavu u Nišu, igrali su sami sve likove – objasnio je Seferović.

Pozorište moćnije od politike

Prilikom ulaska na scenu Mihaila Janketića (kralj Nikola), gledajući predstavu „Princeza Ksenija“, prisjetila se Radmila Vojvodić, publika u sali je ustajala.

– Na koncu predstave, na Mišinu pojavu, publika je ustajala s jedinstvenim tronućem. Da nije izuzetne Mišine kreacije te uloge, mogli bismo reći – ustajala je na pojavu samog kralja Nikole. Identifikacija sa njegovom smrću u egzilu, činila je, naravno, svoje… Ali publika je ostajala na nogama da nagradi i zahvali – čitavu vječnost, činilo nam se… Moram reći: nesvakidašnja osjećajnost u teatru. Zvuči populistički?! Ne. Nema tu koketerije sa populizmom – to je znak da je pozorište moćnije od politike – kazala je Vojvodić.

Pobjeda, 11/01/2021.

Leave A Reply: