Na sceni Kraljevskog pozorišta izvedena predstava “Crna kutija”

20

April
2021

Aplauz za beogradske glumce

Predstava rađena u koprukciji Beogradskog dramskog pozorišta i “Beoarta”, „Crna kutija“ Ane Đorđević, inspirisana filmom „Savršeni stranci“ Paola Đenovezea, u režiji Andreja Nosova, izvedena je u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju. Publika je aplauzom pozdravila glumački ansmbl koji čine: Ljubinka Klarić, Ivan Zarić, Nataša Marković, Nemanja Oliverić, Ivana Nikolić, Miloš Timotijević i Petar Benčina, pokazavši da smo se uželjeli beogradskog teatra.

„Zetski dom je predivno, veličanstveno, malo, ali veoma otmeno pozorište. I ljudi su divni ovdje. U prvim minutima izvođenja shvatili smo da je pred nama ozbiljna publika koja zna šta je teatar i koja ima tu vrstu iskustva, samim tim nam je neizmjerno drago što smo uspjeli da dobijemo njenu naklonost“, kazao je nakon izvođenja glumac Petar Benčina.

Komad uspješno vodi publiku kroz jednu komičnu priču, koja ipak donosi veliko otrježnjenje, posebno na samom kraju. U noći pomračenja mjeseca, sedmoro prijatelja okupljaju se na večeri, otpočinju igru u kojoj svačiji mobilni telefon postaje dostupan svima. Razgovori, poruke, galerije slika, društvene mreže i notifikacije, sve to postaje javno. Ko su ljudi sa kojima živimo? Ko su naši prijatelji? Da li muž zna da mu je žena smrtno bolesna? Da li dugogodišnji prijatelji znaju da im je drug homoseksualac? Zna li ona da je on vara? Zna li savršeni muž i domaćin da ga žena ne podnosi? Da li je ljubavnica trudna? Otvara se Pandorina kutija, otkrivaju se tajne, a prijatelji polako postaju svjesni koliko malo znaju jedni o drugima.

„Predstava se vrti oko odluke da se privatni životi, iznesu na sto. Zanima nas šta bi se dogodilo kada bi se sve to otkrilo, da li je moguće podnijeti toliku količinu istine. Da li je bolje da ne znamo? Da li nas to čuva u životu, kada ne kažemo sve što osjećamo i sve što znamo“, riječi su Petra Benčine.

Sami kraj nekima će donijeti olakšanje jer sve ipak bila samo laž, varka u misterioznoj noći, samo puko – šta bi bilo kad bi bilo. Nekima će to saznanje donijeti gorak osjećaj, jer sve ostaje kako je i bilo, mreža čvrsto isprepletanih pretvaranja, lažnog sjaja i zone komfora. Postaje svima jasno da se ovdje ne postavlja pitanje šta je bolje, već šta je za koga. Individualno je.